BERLIN 2020 - "Ciganska Bosna"
Došla nam je 2020. Po nekim vlastitim očekivanjima nisam planirao putovati tako brzo, no obzirom da kao i obično odluke donosim u momentu bez pretjeranog razmišljanja, prošlo je svega 8 dana i već sam se našao u autobusu za Berlin. Povratna karta Aalborg-Berlin Flixbusom bila je svega 140 kuna. Putovanje u jednome smjeru je otprilike 10-11 sati, no autobus je noćni, zima je te samo putovanje autobusom i nije bio problem.
Planirao sam ići sam u Berlin, no međutim kako to biva inače sa mnom, uvijek se pohvalim da negdje idem, pa sam tako ovoga puta išao s Dorom i Katkom iz razreda.
U busu do Berlina je sve bilo okej do Aarhusa, kad je u autobus ušla neka crnkinja, mlađa, oko 25 godina. Ja sam naime spavao na sjedalima, zauzeo sam 3 sjedala, jer nije bilo nikoga oko mene. Međutim dotična gospođica se ne zna ponašati u skladu s godinama, pa je ona tako u 2 ujutro po autobusu šetala s bljeskalicom od mobitela, jedno 10 puta gore-dolje, zbog čega ne znam. Onda je meni zabljesnila u oči, pa sam živčano pokaza prstom da sidne na svoje misto i na Hrvatskom nervozno izustia "odjebi". Sila je napokon, ugasila bljesku i onda je pričala na videopoziv, ko da je podne, da je cili bus može čut, bez slušalica. Tu mi je već iskreno bia pun kufer i tia san je izbacit vanka, no smiria san se i skoro utonia u san. Kap koja je prelila čašu, živci su skočili na iljadu je bilo kad je počela, "hrktat" odnosno grebat grlo ko da će pljunit najveću pljuvačku života. Nisam rasist, ali jebemu mater, živiš u Europi, 21. stoljeće, pa ponašaj se u skladu s nekim društvenim normama. Očito je da možeš otići od negdje, ali da to odakle si otišao ne može pobjeći iz tebe... Pa sam primjenia neugodni Balkanski osuđujući mentalitet, veoma sam glasno i nervozno komentirao njeno ponašanje na domaćem jeziku, uz prateće psovke svaki put kad bi se pomakla. Nakon 5 minuta mog jako glasnog žuganja i nervoze, očigledno je skužila da se radi o njoj, možda jer san 5 puta spomenia Afriku, ali nema veze, odlučila je ugasit mobitel, napokon sist i mirno nastaviti putovanje.
Stigli smo u Berlin, pada kiša na ulasku u grad, magla je, izgleda prohladno kroz prozor. Izlazimo iz autobusa, na kolodvoru smo, glavnog grada Njemačke i kolodvor je lošiji od onoga u Zagrebu. Malo sam iskreno zbunjen, Njemačka je uvijek u našem narodu sinonim za razvitak i napredak, ha a naš glavni grad ima bolji kolodvor od njih. Šta je Njemci, di ste sad?
Šetamo put podzemne i kupujemo prvu i jedniu kartu, ostalo smo se švercali, bar Dora i ja. Vozili smo se nekih 20ak minuta do grada. Izlazimo u gradu, stanica odmah do Češke ambasade, kako je Katarina iz Slovačke, odmah sam je vratio u prošlo stoljeće kada su bili ista država, pa smo rekli da bi trebali posjetiti tu ambasadu. Šetamo, prva isplanirana destinacija su nam Brandeburška vrata. Dolazimo do njih i nema nikoga, osim policije oko nas, slikajemo se i odlazimo dalje u šetnju i razgledavanje.
Berlin me se na prvu i nije dojmio iskreno, očekivao sam nešto puno drukčije, šetamo ulicama i razgledavamo ambasade, jer su gotovo sve ambasade svijeta smještene tu. Nakon toga smo krenuli šetati put centra, na tom potezu smo se većinom svađali oko kave i pekare. Svako jutro mi počme marendon i ovo nije, te san bia malo iznerviran i tia san jest, bilo di, pod bilo koju cijenu, ili ne baš, neću platit kroasan 20 kuna, ali dobro. S druge strane Dora je samo tila šetat, dok je Katka očajnički trebala kavu. Šetamo i prolazimo kroz mnogobrojne Crkve koje Berlin ima, te mi se grad počinje lagano sviđati više i više. Dolazimo do užeg centra grada i ulazimo u dućan, kupujen 2 krafne s gušton i sendvič, te Coca Colu u onoj retro boci. Ludilo!
Izlazimo vanka i stajemo u nekom portunu jer je kiša dok pojedemo. Do nas dolazi niska žena i pita nas pričamo li Engleski. Normalno kažem da, vadi ona papir, piše nešto u stilu: " I am from Sarajevo". Ja iz Sarajeva si, Bosna, Sarajevo Bosnia? Žena kaže da da, CIGANSKA BOSNA uzvikne, ja gledam, kakva Bosna, kakva crna ciganska bosna ženo? Kaže da njoj trebaju pare, pitam je na Engleski koji jezik priča, kaže Romski. Dobro ajde, kažem njoj da sam i ja iz Bosne (na našem jeziku) te da nemam para. Razočaran pogled, od svih ljudi u cilom Berlinu, naleti na debila koji priča njen jezik i koji je s Balkana. Znala je odma da neće dobit kune ili bolje rečeno marke, jer mislim, očigledno je da ako je otišla s Balkana zbog lošeg koeficijenta zarade i vanka naleti na istoga, da se baš i neće usrićit.
Umirem od smija nakon šta je otišla i još uvijek razmišljam di je taj ciganski dio BiH? Okej ajde ima Republika Srpska, pa ima i Bosna, pa ima i Herceg-Bosna, ima i taj distrikt Brčko, znam da je kompleksno, ali di je tu ugurala još i 4 dio, to mi nije jasno, di više ima mista za to?
Odlazimo na kavu, nakon što sam zadovoljio svoj stomak onim krafnama od mermelade, sidamo da Katka više ne žuga, pijemo vruću čokoladu i ko pačići se izmjenjujemo za wc. Šetamo i gubimo se po Berlinskim ulicama i Dori pada na pamet da bismo mogli otići u Primark. Ajde ajmo, što sad, treba udovoljit svima, idemo do Alexandarplatza koji je poznati dio po dućanima, u centru Berlina.
Primark je na 3 kata, već vidim da će ovo biti dugo, u podrumu je pola kata za djecu i pola za muškarce, ostala 2 su kata za žene. Odlazim na svoj dio, jako sužen izbor, no pronalazim za sebe jednodjelnu pidžamu na Homera Simpsona i čašu Berlin, te kapicu, zadovoljan sam s pronalaskom. Nalazim se s njih dvije, a one razočarane izborom kojega imaju!? Stojim, mislim čuo sam nešto krivo, od 2 puna kata shopping centra, nisu ništa pronašle, ja u pola kata, u podrumu pronađem 3 stvari, ali dobro idemo dalje. Ja zadovoljan...
Iduća destinacija je Berlinski zid. Dio povijesti zbog kojega sam zapravo i došao u Berlin. Osobno najveća fascinacija u Berlinu koju sam očekivao. Do tamo imamo 3 kilometra hoda, ili autobus, no razumnim glasanjem idemo šetati. Krenuli smo, trebalo nam je iskreno dugo, na pola puta su krenula klasična pitanja, koliko još? Jesmo blizu? Jel moramo to vidit?
Pravim se ne obraćam pažnju i negdje već blizu zida, s desne strane nalazimo malu Berlinsku Christianiu.
Spas za mene da se odmorim od pitanja. Katka je uživljena i slikaje street art, Dora bez nekih pretjeranih emocija na licu. Nastavljamo dalje, pričamo nevezane stvari. Dolazimo do Berlinskog zida, napokon, povijest! Sav sretan vadim mobitel, pokušavam upiti atmosferu zida i ne propustiti niti jedan grafit koji je nacrtan. Dora i Katka su bile malo razočarane jer je to običan zid. Mislim jebote pa nisu u sred grada sagradili Kineski zid da ljudi ne prelaze, već samo obični zid, malo viši, vjerojatno s bodljikavom žicom na vrhu. Divim se i uživam u zidu, u tom dijelu povijesti.
Zid je iscrtan raznim antiratnim grafitima i motivima.
Razrušeni dio zida, s unutranje, ne oslikane strane.
Ovaj grafit je istinit i aktualan danas, društvo pokriva oči od stvarnih problema i daje zeleno svijetlo svemu.
Nakon Berlinskog zida prelazimo most koji je jako lijep, svidio mi se, zaboravio sam ime, a ne da mi se googlati iskreno sad. Nakon njega smo se našli u četvrti u kojoj pretežito žive stranci iz Afrike i Azije. Četvrt obiluje njihovim mirisima iz dućana, također četvrt je oslikana raznoraznim grafitima, ne rijetko je glavni motiv zastava Afričkih država.
Nakon mosta smo imali dobra 4 kilometra do Checkpoint Charlie. To je također veliki dio povijest, to je bila zona koju su kontrolirali Amerikanci te je službeno bio jedini dio u kojem se moglo prijeći iz jednog u drugi dio Berlina. Odnosno iz istočnog u zapadni, dok smo šetali do tamo, Dori je na licu nervoza i mlitavost, vidi se po njoj da joj se ništa više ne da. Katka obzirom da voli grafite, staje svako malo i oduševljeno slikaje sve. Osjećao sam se baš kao taj checkpoint Charlie u tom trenutku, jing i jang, demitalizirana zona između Sjeverne i Južne Koreje. Napokon stižemo do tog famoznog mjesta. Nažalost danas je okružen svim svjetskim poznatim lancima hrane, kfc, mcdonalds itd... Oduševljen mjestom, no razočaran okolinom, očigledno je da su Njemci samo stavili Checkpoint radi turizma, no uopće se nisu potrudili dočarati kako je to stvarno izgledalo. Iz moje osobne perspektive, nekome ko ne zna povijest, to će ostati u sjećanju kao eto tu se mogla prijeći granica, to je bilo sasvim normalno mjesto, ali dobro, otom-potom.
Iako sam inzistirao da pojedemo neki kebab na ulici, kao pravi klošari, završili smo u meku odmah do Checkpoint Charlie-a. Odmor je dugo trajao i nakon toga odlazimo do Lidla, kupiti slatkiše koji su normalno duplo ako ne i troduplo jeftiniji nego u Danskoj. Iza Lidla smo odlučili otići do početne točke odakle smo i krenuli, da doživimo Brandeburška vrata po noći. Odabrali smo drugi put i prolazimo pored Židovskog memorijalnog groblja, koje nije groblje, već samo betonske ploče i spomenici. Dora i Katka ulaze unutra, ja sjedam na klupu i ostajem van, ne želim ući.
Da napomenem, poštujem apsolutno sve žrtve bilo kojeg sistema, svaka smrt je jednako vrijedna, osobe, životinje itd... Ali moj osobni stav je da ne želim podržavati povijest koju pišu pobjednici, iskreno put u Berlin me je na toj točki prvoga puta bacio u razmišljanje. Zašto bih ušao tu, pokazao da respektiram prvenstveno Izrael pa tek onda židovski narod, dok s druge strane, taj Izrael danas radi užas po Palestini i u pojazu Gaze. Zašto je svijet suosjećajnij s Kristalnom noći i genocidu nad Židovima nego nad onim što se danas, evo upravo sad, dešava u svijetu. Zašto svi mirno sjede i to podržavaju, jer je prešućivanje i ne reagiranje, ne pružanje otpora, slaganje s istim.
Istina je da je za vrijeme nacizma pogubljeno oko 4 miljuna židova, no u istom periodu je nad Kinezima napravljen puno veći zločin, njih je prema procjenama pobijeno od 10 do 20 miljuna, zamislite, zašto nitko ne priznaje to kao ratni zločin nad Kinezima? 16 miljuna se procjenjuje kao žrtve civilnog stanovništva, Indija koja je tad bila Nizozemska, 7 miljuna žrtava civilnog stanovništva i ratnih zločina, Poljska između 5 i 6 miljuna civila, Sovjetski Savez, 13 miljuna civilnog statnovništva...
Svijete zašto si još jednom ispao dvoličan...?
Nastavljamo dalje do onih vrata, dolazimo i gledamo ih po noći, ništa posebno, ali vrijedilo je to doživjeti, jer je stvarno bilo dosta turista. Nakon toga odlazimo dalje do parka koji je u neposrednoj blizini te se tu nalazi ogromni i masivni Komunistički spomenik kojega su podigli Rusi.
Tu me po drugi put udara povijest i inspiracija za razmišljanje. Zbog čega u glavnom gradu Njemačke postoji toliko spomenika Komunizmu, SAD-u itd... dok ne postoji niti jedan Nacistički spomenik? Znam da je nacizam proglašen kao zločinački pokret u Europi, no zar nije i komunizam u istome rangu s nacizmom i fašizmom, zbog čega je dozvoljeno imati komunističke spomenike, dok su nacistički otklonjeni?
Ne razumijem Njemački sistem i razmišljanje naroda, naravno da je nacizam bio loš, o tome nema rasprave i naravno da je to škola za budućnost što se ne bi trebalo ponoviti više nikada, no zašto sktivati svaki trag i spomen toga? To je povijest jednog naroda, to nije bilo godina, to su bila desetljeća, smatram da ni jedan narod ne smije skrivati svoju povijest, treba je pokazati svijetu onakva kakva je, surova i realna. Zašto? Zato da se to ne ponovi, jer je upravo na tragu novi rat.
Pitanje čitateljima čisto da vam pokušam posvijestiti o čemu pričam i koji je moj stav da me se nebi proglasilo zagovornikom nekog sistema.
Je li Vama uredu da se recimo ovaj komunistički spomenik nalazi u glavnom gradu Njemačke, Berlinu, no bi li Vam bilo uredu da se recimo nacistički spomenik nalazi u glavnom gradu Rusije, u Moskvi? Zamislite da čujete tu vijest danas u dnevniku, koja bi Vam bila reakcija?
Nadam se da sam postigao svoj cilj s ovim pitanjem...
A sad da zaključim putopis i da se vratim na pisanje o Berlinu. Nakon toga smo otišli do Berlin Malla koji je shopping centar i tu nismo vidjeli ništa zanimljivo osim par Teslinih auta, ali brat Rimac je bolji. Sidamo na metro i dolazimo u blizinu autobusnog kolodvora, sidamo na pivu i tu opuštam mozak. Smiren bez briga, samo uživanje u pšeničnom Njemačkom pivu.
Odlazimo do autobusnog kolodvora gdje srećemo kolegu iz razreda koji je upravo stigao iz Beča, nevjerojatno, u Aalborgu ga nikada ne vidim osim na faksu, a sad ga sretnem u Berlinu, svijete tako si mal... sjedamo u autobus i odlazimo noćnim autobusom u Aalborg.
I za kraj... NEKA LJUBE SE ISTOK I ZAPAD!
Planirao sam ići sam u Berlin, no međutim kako to biva inače sa mnom, uvijek se pohvalim da negdje idem, pa sam tako ovoga puta išao s Dorom i Katkom iz razreda.
U busu do Berlina je sve bilo okej do Aarhusa, kad je u autobus ušla neka crnkinja, mlađa, oko 25 godina. Ja sam naime spavao na sjedalima, zauzeo sam 3 sjedala, jer nije bilo nikoga oko mene. Međutim dotična gospođica se ne zna ponašati u skladu s godinama, pa je ona tako u 2 ujutro po autobusu šetala s bljeskalicom od mobitela, jedno 10 puta gore-dolje, zbog čega ne znam. Onda je meni zabljesnila u oči, pa sam živčano pokaza prstom da sidne na svoje misto i na Hrvatskom nervozno izustia "odjebi". Sila je napokon, ugasila bljesku i onda je pričala na videopoziv, ko da je podne, da je cili bus može čut, bez slušalica. Tu mi je već iskreno bia pun kufer i tia san je izbacit vanka, no smiria san se i skoro utonia u san. Kap koja je prelila čašu, živci su skočili na iljadu je bilo kad je počela, "hrktat" odnosno grebat grlo ko da će pljunit najveću pljuvačku života. Nisam rasist, ali jebemu mater, živiš u Europi, 21. stoljeće, pa ponašaj se u skladu s nekim društvenim normama. Očito je da možeš otići od negdje, ali da to odakle si otišao ne može pobjeći iz tebe... Pa sam primjenia neugodni Balkanski osuđujući mentalitet, veoma sam glasno i nervozno komentirao njeno ponašanje na domaćem jeziku, uz prateće psovke svaki put kad bi se pomakla. Nakon 5 minuta mog jako glasnog žuganja i nervoze, očigledno je skužila da se radi o njoj, možda jer san 5 puta spomenia Afriku, ali nema veze, odlučila je ugasit mobitel, napokon sist i mirno nastaviti putovanje.
Stigli smo u Berlin, pada kiša na ulasku u grad, magla je, izgleda prohladno kroz prozor. Izlazimo iz autobusa, na kolodvoru smo, glavnog grada Njemačke i kolodvor je lošiji od onoga u Zagrebu. Malo sam iskreno zbunjen, Njemačka je uvijek u našem narodu sinonim za razvitak i napredak, ha a naš glavni grad ima bolji kolodvor od njih. Šta je Njemci, di ste sad?
Šetamo put podzemne i kupujemo prvu i jedniu kartu, ostalo smo se švercali, bar Dora i ja. Vozili smo se nekih 20ak minuta do grada. Izlazimo u gradu, stanica odmah do Češke ambasade, kako je Katarina iz Slovačke, odmah sam je vratio u prošlo stoljeće kada su bili ista država, pa smo rekli da bi trebali posjetiti tu ambasadu. Šetamo, prva isplanirana destinacija su nam Brandeburška vrata. Dolazimo do njih i nema nikoga, osim policije oko nas, slikajemo se i odlazimo dalje u šetnju i razgledavanje.
Berlin me se na prvu i nije dojmio iskreno, očekivao sam nešto puno drukčije, šetamo ulicama i razgledavamo ambasade, jer su gotovo sve ambasade svijeta smještene tu. Nakon toga smo krenuli šetati put centra, na tom potezu smo se većinom svađali oko kave i pekare. Svako jutro mi počme marendon i ovo nije, te san bia malo iznerviran i tia san jest, bilo di, pod bilo koju cijenu, ili ne baš, neću platit kroasan 20 kuna, ali dobro. S druge strane Dora je samo tila šetat, dok je Katka očajnički trebala kavu. Šetamo i prolazimo kroz mnogobrojne Crkve koje Berlin ima, te mi se grad počinje lagano sviđati više i više. Dolazimo do užeg centra grada i ulazimo u dućan, kupujen 2 krafne s gušton i sendvič, te Coca Colu u onoj retro boci. Ludilo!
Izlazimo vanka i stajemo u nekom portunu jer je kiša dok pojedemo. Do nas dolazi niska žena i pita nas pričamo li Engleski. Normalno kažem da, vadi ona papir, piše nešto u stilu: " I am from Sarajevo". Ja iz Sarajeva si, Bosna, Sarajevo Bosnia? Žena kaže da da, CIGANSKA BOSNA uzvikne, ja gledam, kakva Bosna, kakva crna ciganska bosna ženo? Kaže da njoj trebaju pare, pitam je na Engleski koji jezik priča, kaže Romski. Dobro ajde, kažem njoj da sam i ja iz Bosne (na našem jeziku) te da nemam para. Razočaran pogled, od svih ljudi u cilom Berlinu, naleti na debila koji priča njen jezik i koji je s Balkana. Znala je odma da neće dobit kune ili bolje rečeno marke, jer mislim, očigledno je da ako je otišla s Balkana zbog lošeg koeficijenta zarade i vanka naleti na istoga, da se baš i neće usrićit.
Umirem od smija nakon šta je otišla i još uvijek razmišljam di je taj ciganski dio BiH? Okej ajde ima Republika Srpska, pa ima i Bosna, pa ima i Herceg-Bosna, ima i taj distrikt Brčko, znam da je kompleksno, ali di je tu ugurala još i 4 dio, to mi nije jasno, di više ima mista za to?
Odlazimo na kavu, nakon što sam zadovoljio svoj stomak onim krafnama od mermelade, sidamo da Katka više ne žuga, pijemo vruću čokoladu i ko pačići se izmjenjujemo za wc. Šetamo i gubimo se po Berlinskim ulicama i Dori pada na pamet da bismo mogli otići u Primark. Ajde ajmo, što sad, treba udovoljit svima, idemo do Alexandarplatza koji je poznati dio po dućanima, u centru Berlina.
Primark je na 3 kata, već vidim da će ovo biti dugo, u podrumu je pola kata za djecu i pola za muškarce, ostala 2 su kata za žene. Odlazim na svoj dio, jako sužen izbor, no pronalazim za sebe jednodjelnu pidžamu na Homera Simpsona i čašu Berlin, te kapicu, zadovoljan sam s pronalaskom. Nalazim se s njih dvije, a one razočarane izborom kojega imaju!? Stojim, mislim čuo sam nešto krivo, od 2 puna kata shopping centra, nisu ništa pronašle, ja u pola kata, u podrumu pronađem 3 stvari, ali dobro idemo dalje. Ja zadovoljan...
Iduća destinacija je Berlinski zid. Dio povijesti zbog kojega sam zapravo i došao u Berlin. Osobno najveća fascinacija u Berlinu koju sam očekivao. Do tamo imamo 3 kilometra hoda, ili autobus, no razumnim glasanjem idemo šetati. Krenuli smo, trebalo nam je iskreno dugo, na pola puta su krenula klasična pitanja, koliko još? Jesmo blizu? Jel moramo to vidit?
Pravim se ne obraćam pažnju i negdje već blizu zida, s desne strane nalazimo malu Berlinsku Christianiu.
Spas za mene da se odmorim od pitanja. Katka je uživljena i slikaje street art, Dora bez nekih pretjeranih emocija na licu. Nastavljamo dalje, pričamo nevezane stvari. Dolazimo do Berlinskog zida, napokon, povijest! Sav sretan vadim mobitel, pokušavam upiti atmosferu zida i ne propustiti niti jedan grafit koji je nacrtan. Dora i Katka su bile malo razočarane jer je to običan zid. Mislim jebote pa nisu u sred grada sagradili Kineski zid da ljudi ne prelaze, već samo obični zid, malo viši, vjerojatno s bodljikavom žicom na vrhu. Divim se i uživam u zidu, u tom dijelu povijesti.
Zid je iscrtan raznim antiratnim grafitima i motivima.
Razrušeni dio zida, s unutranje, ne oslikane strane.
Ovaj grafit je istinit i aktualan danas, društvo pokriva oči od stvarnih problema i daje zeleno svijetlo svemu.
Nakon Berlinskog zida prelazimo most koji je jako lijep, svidio mi se, zaboravio sam ime, a ne da mi se googlati iskreno sad. Nakon njega smo se našli u četvrti u kojoj pretežito žive stranci iz Afrike i Azije. Četvrt obiluje njihovim mirisima iz dućana, također četvrt je oslikana raznoraznim grafitima, ne rijetko je glavni motiv zastava Afričkih država.
Nakon mosta smo imali dobra 4 kilometra do Checkpoint Charlie. To je također veliki dio povijest, to je bila zona koju su kontrolirali Amerikanci te je službeno bio jedini dio u kojem se moglo prijeći iz jednog u drugi dio Berlina. Odnosno iz istočnog u zapadni, dok smo šetali do tamo, Dori je na licu nervoza i mlitavost, vidi se po njoj da joj se ništa više ne da. Katka obzirom da voli grafite, staje svako malo i oduševljeno slikaje sve. Osjećao sam se baš kao taj checkpoint Charlie u tom trenutku, jing i jang, demitalizirana zona između Sjeverne i Južne Koreje. Napokon stižemo do tog famoznog mjesta. Nažalost danas je okružen svim svjetskim poznatim lancima hrane, kfc, mcdonalds itd... Oduševljen mjestom, no razočaran okolinom, očigledno je da su Njemci samo stavili Checkpoint radi turizma, no uopće se nisu potrudili dočarati kako je to stvarno izgledalo. Iz moje osobne perspektive, nekome ko ne zna povijest, to će ostati u sjećanju kao eto tu se mogla prijeći granica, to je bilo sasvim normalno mjesto, ali dobro, otom-potom.
Iako sam inzistirao da pojedemo neki kebab na ulici, kao pravi klošari, završili smo u meku odmah do Checkpoint Charlie-a. Odmor je dugo trajao i nakon toga odlazimo do Lidla, kupiti slatkiše koji su normalno duplo ako ne i troduplo jeftiniji nego u Danskoj. Iza Lidla smo odlučili otići do početne točke odakle smo i krenuli, da doživimo Brandeburška vrata po noći. Odabrali smo drugi put i prolazimo pored Židovskog memorijalnog groblja, koje nije groblje, već samo betonske ploče i spomenici. Dora i Katka ulaze unutra, ja sjedam na klupu i ostajem van, ne želim ući.
Da napomenem, poštujem apsolutno sve žrtve bilo kojeg sistema, svaka smrt je jednako vrijedna, osobe, životinje itd... Ali moj osobni stav je da ne želim podržavati povijest koju pišu pobjednici, iskreno put u Berlin me je na toj točki prvoga puta bacio u razmišljanje. Zašto bih ušao tu, pokazao da respektiram prvenstveno Izrael pa tek onda židovski narod, dok s druge strane, taj Izrael danas radi užas po Palestini i u pojazu Gaze. Zašto je svijet suosjećajnij s Kristalnom noći i genocidu nad Židovima nego nad onim što se danas, evo upravo sad, dešava u svijetu. Zašto svi mirno sjede i to podržavaju, jer je prešućivanje i ne reagiranje, ne pružanje otpora, slaganje s istim.
Istina je da je za vrijeme nacizma pogubljeno oko 4 miljuna židova, no u istom periodu je nad Kinezima napravljen puno veći zločin, njih je prema procjenama pobijeno od 10 do 20 miljuna, zamislite, zašto nitko ne priznaje to kao ratni zločin nad Kinezima? 16 miljuna se procjenjuje kao žrtve civilnog stanovništva, Indija koja je tad bila Nizozemska, 7 miljuna žrtava civilnog stanovništva i ratnih zločina, Poljska između 5 i 6 miljuna civila, Sovjetski Savez, 13 miljuna civilnog statnovništva...
Svijete zašto si još jednom ispao dvoličan...?
Nastavljamo dalje do onih vrata, dolazimo i gledamo ih po noći, ništa posebno, ali vrijedilo je to doživjeti, jer je stvarno bilo dosta turista. Nakon toga odlazimo dalje do parka koji je u neposrednoj blizini te se tu nalazi ogromni i masivni Komunistički spomenik kojega su podigli Rusi.
Tu me po drugi put udara povijest i inspiracija za razmišljanje. Zbog čega u glavnom gradu Njemačke postoji toliko spomenika Komunizmu, SAD-u itd... dok ne postoji niti jedan Nacistički spomenik? Znam da je nacizam proglašen kao zločinački pokret u Europi, no zar nije i komunizam u istome rangu s nacizmom i fašizmom, zbog čega je dozvoljeno imati komunističke spomenike, dok su nacistički otklonjeni?
Ne razumijem Njemački sistem i razmišljanje naroda, naravno da je nacizam bio loš, o tome nema rasprave i naravno da je to škola za budućnost što se ne bi trebalo ponoviti više nikada, no zašto sktivati svaki trag i spomen toga? To je povijest jednog naroda, to nije bilo godina, to su bila desetljeća, smatram da ni jedan narod ne smije skrivati svoju povijest, treba je pokazati svijetu onakva kakva je, surova i realna. Zašto? Zato da se to ne ponovi, jer je upravo na tragu novi rat.
Pitanje čitateljima čisto da vam pokušam posvijestiti o čemu pričam i koji je moj stav da me se nebi proglasilo zagovornikom nekog sistema.
Je li Vama uredu da se recimo ovaj komunistički spomenik nalazi u glavnom gradu Njemačke, Berlinu, no bi li Vam bilo uredu da se recimo nacistički spomenik nalazi u glavnom gradu Rusije, u Moskvi? Zamislite da čujete tu vijest danas u dnevniku, koja bi Vam bila reakcija?
Nadam se da sam postigao svoj cilj s ovim pitanjem...
A sad da zaključim putopis i da se vratim na pisanje o Berlinu. Nakon toga smo otišli do Berlin Malla koji je shopping centar i tu nismo vidjeli ništa zanimljivo osim par Teslinih auta, ali brat Rimac je bolji. Sidamo na metro i dolazimo u blizinu autobusnog kolodvora, sidamo na pivu i tu opuštam mozak. Smiren bez briga, samo uživanje u pšeničnom Njemačkom pivu.
Odlazimo do autobusnog kolodvora gdje srećemo kolegu iz razreda koji je upravo stigao iz Beča, nevjerojatno, u Aalborgu ga nikada ne vidim osim na faksu, a sad ga sretnem u Berlinu, svijete tako si mal... sjedamo u autobus i odlazimo noćnim autobusom u Aalborg.
I za kraj... NEKA LJUBE SE ISTOK I ZAPAD!
Jel bi ti bilo u redu da u Zagrebu podignemo cetniki spomenik? Spomenik Ratku Mladicu, Milosevicu, i ostaloj ekipi, ako imamo toliko spomenika za sjecanje na Domovinski rat?
OdgovoriIzbrišiPročitaj opet što je Tomo htio reći sa svojim opisom, mislim da si krivo shvatio njegovu poruku, baš je protiv toga da se tuđi spomenici dižu u tuđim zemljama, kao što je naveo gore, zašto komunistički spomenik u Njemačkoj? Nebi trebao biti tu... tako niti srpski u Hr niti obratno...
OdgovoriIzbrišiOprosti, ali ne shvaćam tvoj komentar, kakve veze imaju četnici i ratni zločinci s mojom kritikom na današnje društvo? Mislim da je moja poruka anti ratna, te da svaka zemlja treba javno staviti svoju povijest, takva kakva je. Mislim da sam te zbunio s pitanjem. Naime s ovim pitanjem gore sam želio postići upravo to, da je to društveno ne prihvatljivo, ali da, to je očito opće prihvaćeno danas, nažalost, kao što vidimo na primjeru Berlina itd...
OdgovoriIzbriši