COVID-19, pandemija, panika, virus i jedan obično neobični pogled na sve to

Jutro je u Norresundby-u, budim se, ne znam više ni sam koji je točno dan otkad je Danska posložila mjere zaštite, mislim da je deseti ili jedanaesti, ali nekako me nije ni brige. Sunce me budi, pere me nostalgija za domom, slušam pisme i razmišljam o svemu. Na sam spomen doma, mi se naravno budi sve Hrvatsko, Splitsko pa tako i Hajduk. Tandrčen po youtube-u i nailazim na legendarni gol Bake Sliškovića na današnji dan 1984 protiv Sparte iz Praga u 119 minuti.
Objavljujen ga na fejsu i listan naslovnu...

Glava me boli, čitam na 3 različita jezika stalno iste vijesti i objave. Na Hrvatskom je ipak najzanimljivije čitat komentare i objave po grupama. Jedni seru svima i svakome šta izlaze iz kuće i šta žive, drugi su pak malo razumniji, ne paničare u prevelikoj mjeri, ali isto im nije ugodno, prate šta doktori i država nalažu, gledam i te treće, panika potpuna, ne dišu i ne žive više, virus COVID-19 in je preuzea kontrolu nad životom i umisto da oni kontroliraju njega odnosno strah od njega, on je preuza njih, jebiga. Žaj mi je tih ljudi iskreno, razmišljam o njima, vrtin dalje i dolazin i do teorija zavjere, to ću ovi put priskočit i u to se neću dirat ni slučajno, ne pada mi napamet!

I u tom trenutku stajem, sam sa sebon (sobom za gramatičare koji me uvik ispravljaju), u tišini sobe, misli su stale, sve je stalo. Sta je javni prijevoz, busevi, avioni, teretnjaci, sve je stalo. U trenutak, onako, odjednom, neočekivano, utabani vlak je iskočia iz tračnica. No je li uistinu vlak bia u tračnicama? Postala je obaveza da se distanciramo jedni od drugih, na minimalno 1 metar u vanjskom prostoru. Škola nema zbog širenja zaraze, nema ni šoping centra, nema ni druženja. Odjednom sve one obaveze koje smo imali su nestale, sva ona nervoza oko posla, škole ili treninga je nestala, nema je. Odjednom svi imamo vremena, vremena na pretek, hvata nas jeza, jer imamo rupu, vlak nam je iskočio iz utabanih tračnica, nismo više na sigurnom putu, ne koračamo više istim utabanim stopama, kao i svi ostali.

Sve ono šta nas je spriječavalo da pogledamo prema prema nebu, da pogledamo prema zvijezdama, da poslušamo i pomirišemo more, da poslušamo cvrkut ptica i pomirišemo miris šume, da udahnemo svježi zrak planine je nestalo. Sve što je svima prirodno (cijelom eko sustavu, životinjama itd...) osim nama LJUDIMA,  je nestalo.
Odjednom nismo dobro, odjenom zdrav razum više nije zdrav... Ili nikada i nije bia? Svi patimo sada, odjednom, zar ne? Ali ne, nije odjednom, Amazona i Sibir su gorili prošle godine, reakcija ljudi je bila kakva? Ne gori u nas, nije naš problem... Ledenjaci se tope, sve nestaje, koja je reakcija ljudi bila? Ma ne topi se to u nas tu, to je daleko... Ljudi ne slušaju, nismo slušali, nismo bili svjesni, bili smo debili... pa nam je eto odjednom sve ovo stalo, ODJEDNOM!
Ali dobro, tko sam ja da krivim ikoga? Teško je slušati i vidjeti, kad smo toliko zauzeti, svi mi, jer se borimo da se popnemo sve više i više na našim temeljima koje smo stvorili. Ali odjednom, ti temelji se raspadaju, poljuljani nečim nevidljivim, tako malenim, a razornim... Odjednom sve te želje koje smo gradili na tim temeljima, sve te obaveze koje smo imale su nestale, jer patimo, svi skupa... 
Virus nas sve izolira, kao šta smo mi našim ponašanjem izolirali polarnog medvjeda na santi leda usrid oceana. Čujemo li i vidimo li sad? Imamo li vremena za čut i vidit sad?  Je li onda ipak ovo odjednom ili je sustavno i svakodnevnim učinkom dovedeno do ovoga oko nas...
Virus je tu, među nama, hara nas, ljudi padaju jedan po jedan, u Italiji vojska odvozi žrtve...
I opet se ne osvrćemo oko sebe, opet gledamo istu stvar...

A sad pogledajte u to nebo, čisto je i plavo zar ne? Osvrnite se oko sebe, vidite šumu u kojoj ste odrastali, jeli ista? Ne, nije... Pogledajte rijeku ili more, jezero, u kojem ste se kao dica kupali, jeli isto? Ne, nije... Pogledajte planinu, udahnite planinu, jeli ista? Ne, nije... Sa svojih 20 godina, itekako primjećujem promjene oko sebe, na mom Marjanu, tu odma do Splita, jel van triba iša više i dalje?


Strah Vas je, neka je, treba nas bit strah, sve nas, jer ovo je poruka, ovaj virus je poruka da nismo Bogovi, da se trebamo prestat igrat najpametnijih, dok radimo protiv samih sebe. Ne dozvolite da Vas strah kontrolira, ne stvarajte demone od straha, samo poslušajte i uvidite taj strah i svatite samu poruku straha.

Onda jeli vlak uistinu iskočia iz tračnica, utabanih i dobrih tračnica, ili su pak te tračnice nasilno stavljene na već utabane i prirodne puteve...