GRUZIJA - Kako sam uštedio 140 Danskih Kruna

🇬🇪 Kako sam uštedio 140 danskih kruna 🇬🇪

Ili ti ga, zemlja u kojoj je volan auta na lijevoj i desnoj strani :D

Srijeda je, rano i mračno jutro u Danskoj. Šetam s cimerom do faksa i razmišljam što ću sa sobom idući tjedan, faks je gotov, ne radim preko tjedna i valjalo bi iskoristiti nekako slobodno vrijeme. Pošto mi je cimer Mađar pozvao me kod njega u Budimpeštu, no iskreno nije mi se dalo ići tu. U hodu razmišljam o nekim daljnjim destinacijama, možda Azija ili Afrika, ali takve destinacije nisu baš cjenovno dostupne. Nakon nekoliko sati odlučujem se za državu koja je prekretnica između Europe i Azije, o kojoj ne znam mnogo. Znao sam da se nalazi ispod Rusije, a iznad Turske. Prije puta sam isto tako znao da su veliki vjernici, kako im zastava izgleda te da je glavni grad te države Tbilisi. Sve što me je privuklo kod te zemlje je da su na zanimljivoj poziciji te da su bili dio SSSR-a.
Sve što je preostalo je bilo naći suputnika za putovanje, većina ljudi u tom periodu ide doma i nije baš lako pronaći nekoga tko će biti slobodan te dane. Na posljetku da nisam pronašao Ani, iz Zagreba, vjerojatno bih se na putovanje po Gruziji zaputio sam.

Nedjelja je navečer, 22 sata, napuštamo autobusni kolodvor iz Aalborga i noćnim autobusom dolazimo do aerodroma u Kopenhagenu u ranim jutarnjim satima. Let je bio u 9 sati, a mi smo na aerodromu bili već oko 4-5 ujutro jer nije bilo drukčije poveznice iz Aalborga koji je doslovno na kraj svita. Prolazimo kontrolu, nalazimo miran dio aerodroma i odlučim odspavati malo na sjedalima dok se ne otvori check-in. Budim se, check in je obavljen i ulazimo u avion. 4 sata kasnije, ili točnije 7 sati kasnije smo se našli u Kutaisiu u Gruziji. Avion slijeće, jedna vidljiva pista, vjerojatno stara neka koju je još Rusija sagradila, jer je doslovno rupa na rupi. Izlazimo iz aviona, u zraku je ugodna temperatura i oblačno je. Na aerodromskoj pisti stoje 2 starija autobusa, pogledavam van, dosta policije stoji i čeka da se iskrcamo i usmjerava nas prema autobusu, bacam pogled prema aerodromskoj zgradi, na pola je dovršena, nova zgrada, simpatična. Ulazimo u autobuse koji su nas prevezli 20 sekundi do ulaza aerodroma, dolazimo na kontrolu putovnica, 4 šaltera rade, dolazim do neke gospođe da mi udre pečat u putovnicu i pusti me, klasika, međutim teta ima oštar gard i stav, mrkim pogledom me promotri, pogleda putovnicu i da pečat. Krenemo prema izlazu aerodroma, no za ulazak u zemlju treba proći opet kontrolu torbi, prolazimo i to. Napokon Gruzija!!!

Taksisti nas salijeću sa svih strana, na polu pokvarenom Ruskom im odgovaram „njet spasiba“, pravim se pametan, pa ima autobus s aerodroma za Kutaisi vidio sam na internetu... 🚌 Međutim da, autobusi u Gruziji su posebna priča koju vjerojatno nikada neću shvatiti, bus je otišao, drugoga nema do ponoć. Ništa mijenjamo novce, prilazi nam neki starij taksist i nakon 10 sekundi cjenkanja odlazimo s njim put auta. Vožnja od nekih 30 minuta je bila i više nego zanimljiva, obzirom da je Ani bila blago bolesna na početku putovanja, taksist nam preporučuje domaći konjak i votku da se izlječi, dok meni objašnjava koliko vino ima gradi i na kojem djelu Gruzije se nalaze vinogradi. Gledam okolo, zanimljiv prizor, auti rastavljeni oko ceste, krave i ogromna neobrađena polja s podosta plastičnih kesa koje krase krajolik. Taksist na radiju pušta tradicionalnu Gruzijsku muziku, nešto kao naše Klape, dotakla ga je pisma, pustia je glas i zapiva. Prvi doticaj s Gruzijcem, našim taksistom je bio više nego smiješan. Doveo nas je ispred hotela Park u kojem smo spavali prve dvi noći. Hotel je bio fantastičan, lokacija isto. Na brdu iznad grada s fantastičnim pogledom na grad i planine. Iza hotela je bio zabavni park koji ne radi, te koji je izgledao više nego zastrašujuće u sumrak. Sobe u hotelu su bile u stilu koliba, te je u sobi bilo raspaljeno grijanje na maksimum, više me podsjećalo na saunu nego na sobu. Odlazimo u kratku šetnju gradom, bilo je već predvečer, a mi smo htjeli doživjeti grad. Prvo što smo primjetili je da je grad jako živ, da je pun života i da se stalno nešto dešava. Prošli smo centar Kutaisia ukratko, popeli se do neke male Crkvice te otišli do Gruzijskog Spara u kojem smo kupili nešto za pojesti i neku Gruzijsku pivu, prva je bila loša i bljutava. Odlazimo spavati.

UTORAK

Ujutro smo se ustali i plan za utorak je bio da pogledamo što je više moguće Crkvi u Kutaisiju i u okolici grada. Marendali smo u centru grada neko lokalno pecivo sa sirom, koje me oduševilo, bilo je jako slano, ali dobro. Prva Crkva do koje smo išli je bila na malom brdašcu iznad grada, no međutim moje ne korištenje karata na putovanju je dovelo do krivog skretanja, pa smo otišli sve do brane, od rijeke koja prolazi kroz grad. U prolasku do brane se činilo kao da smo u nekom neobičnom siromašnom naselju van civilizacije, dok s druge strane ispred svih tih poluraspalih i siromašnih kućica stoji parkiran dobar auto, terenac ili Bmw, Mercedes, Audi… Nakon što smo svatili da smo falili put, vratili smo se na pravi i popeli do Crkvice. Prvi pogled nas je oduševio, a u tijeku je bila Misa, pa nismo ušli u Crkvu već smo odlučili otići dalje u grad. Spustili smo se u grad, prošetali po djelovima koje do sada nismo vidjeli. Ovoga puta ipak se odlučujemo pogledati karte te gdje ćemo dalje. Odlučujemo da ćemo otići do najpoznatije Crkve u Kutaisiju koja se nalazi na vrhu brda. Šetamo put katedrale Bagrati, sunčan je dan, pomalo i vruće već. Ulaz u Katedralu čuvaju dvije Gruzijske babuške koje na ulazu govore „podaj, podaj“ međutim najbolje se praviti da ništa ne razumijete i samo proći, kao mi!
Sama Katedrala je prekrasna, okolo katedrale se protežu stabla i ogroman park ili zelena površina, to je i mjesto za okupljanje pasa lutalica, kojih u Gruziji ima jako puno, što je jako tužno. No imam osjećaj da se lokalni ljudi brinu o njima, jer niko ne obazire pozornost na njih, u smislu da ih tjera ili išta tako, već ih pomaze i bace im nešto za jesti. Između ostaloga s tog mjesta se proteže najljepši pogled na grad. Sjedimo, upijamo sunce i uživamo. Odlazimo u Crkvu vidjeti interijer, nije loše, staro i lijepo.

Nakon što smo prošli Katedralu odlučujemo sjesti u kafić koji se zove „Naš Vrt“ tu smo imali prvi put kontakt s osobom koja priča Engleski. Neobično je bilo da smo uz još dvoje ljudi bili jedini gosti u čitavom kafiću. Tu probavam i drugu Gruzijsku pivu, koja je bila malo bolja nego prva, no nije mi ni ta nešto oduševila. Ani je pila limunadu. Napuštamo kafić i već je vrijeme ručka i trebalo bi negdje otići pojesti. Odlazimo u jedan od najbolje ocijenjenih restorana koji se nalazio tik do hotela, zaposlenici opet nisu pričali Engleski pa smo koristili poznavanje Ruskog, koje je bilo više-manje smješno, ali obostrano razumljivo. Smiješna situacija je bila da su otvorili salu isključivo za nas 2, salu u koju stane 100 ljudi i osim nas narednih 30 minuta nije bilo ni jednog gosta, potom je došlo nekih 2 ljudi. Tu sam probao Khachapuri sa jajem i sirom. Dojmila me se Gruzijska kuhinja, u samo pola dana i dvije lokalne stvari koje sam probao, već sam počeo osjećati oduševljenost hranom u Kutaisiju. Nakon obilatog ručka i probavanje limunade različitih okusa, kasnije smo shvatili da je limunada s različitim okusima vjerojatno popularnija od Coca Cole u Gruziji. Nakon što smo ručali, odlazimo do hotela, a potom opet do Katedrale pogledati zalazak sunca. Bio je jako lijep pogled na grad, puno bolji nego ujutro, a na vratima Katedrale su još uvijek stajale iste dvije zaposlenice s istim riječima.

Prije nego što sam otišao u Gruziju razmišljao sam se ošišati i nekako sam cijelo vrijeme to odgađao, pa je bilo vrijeme da to napravim u Gruziji. Spuštamo se u grad, ulazimo u prvi salon, pitam za šišanje, dobivam odgovor „NO“ začuđeno gledam, dobivam ponovljen odgovor, vidim nisam dobrodošao. Mislim da je gospođa frizerka imala strah od toga što sam stranac i što pričam engleski. Odlazimo dalje u potrazi za frizerom i nalazimo salon u koji ulazim, pitam priča li itko Engleski, prilazi mi mlađi momak i sa mnom ukratko porazgovara. Pogodimo cijenu od 23 kune. Ja prezadovoljan, to je ukupna ušteda od 140ak Danskih kruna. Sjedam za stolicu, teta kreće sa šišanje, a preko mene stavlja Louis Vuitton pregaču, osjećao sam se i više nego privilegirano. Čovječe za 23 kune dobiješ šišanje i uz to kakvu pregaču. Teta koja me šišala je potvrdila moje mišljenje o Gruzijcima da su još uvijek bliski ljudima, da se ne srame i da su prijateljski nastrojeni, iako se boje stranaca, pretpostavljam, zbog nemogućnosti razgovaranja. Nakon što je šišanje bilo gotovo u kojem je frizerka pjevala, plesala, lamatala mi glavom došlo je do čišćenja ostatka kose s glave. Gospođa lagano zabiva svoj kažiprst u moje uho i bez srama čisti kosu, iz mojih ušiju. U prvi trenutak sam ostao u potpunosti zbunjen, ali dobro, Gruzija, jel?.

Odlazimo iz salona, opet do Spara te do hotela. Na putu do hotela su bili slapovi po cesti i šetnici. U glavi dok smo se penjali na to brdo mi je samo da nije pukla neka cijev u hotelu od vode, no srećom nije, bilo je malo prije i ispod hotela. Ani i ja smo smočili cijele noge jer je bilo nemoguće zaobići tu količinu vode ili slapova, kako god. Dolazimo u hotel, probavam pivu, te napokon ostajem oduševljen nekom novom, jako dobrom Gruzijskom pivom.

SRIJEDA

Odjavljujemo se iz hotela i odlazimo do pogleda na grad, posljednjeg ovog putovanja na Kutaisi. Krećemo se spuštati prema gradu, kraj nas prolazi terenac, usporava i lik iznutra govori „mandarin“, pruža ruku kroz auto i dodaje mi mandarinu. Oduševljeni gestom nastavljamo šetati dalje i počinjem lagano razmišljati o gradu, zemlji, kulturi i načinu života. Spuštamo se u grad i odlazimo do željezničke stanice. Na naše veliko iznenađenje željeznička stanica nije bila stara i nije odisala njihovom kulturom. Bila je nepripadna tu, barem iznutra. Sjajno uređenje, pogled koji oduzima dah na Gruzijske planine i 3 šaltera. Dolazimo do šaltera kupiti karte za Tbilisi. Teta na šalteru priča Ruski, komuniciramo na Ruskom i nakon minute konverzacije dobijamo karte. Jedna karta od Kutaisi-a do Tbilisija košta 8 GEL-a, što je nekih 18 HRK. Udaljenost između gradova je više od 200 km. 🚆

Sjedamo u vlak, oduševljen sam, stari vlak, sve na Ruskoj azbuci, vlak opet odiše tu njihovu kulturu i način života. U početku sam razmišljao dosta o njihovom načinu života, kulturi i međusobnom odnosu. Strašno mi se sviđaju ljudi ovdje, jednostavni su, skromni, slobodni i ne boje se ljudskih kontakta, dosta su povezani međusobno. Potpuno mi je razumljivo da je dio njih uplašen kontakta sa stranicima, zbog jezika, no to će kroz par godina nestati. Sviđa mi se što je sve živo i povezano. Ne mogu sakriti dojam o slobodi ovdje. Kada sam došao sve je izgledalo nekako strogo kontrolirano, od prvog kontakta i izlaska iz aviona. No kasnije kada sam se našao u samoj kulturi, okružen ljudima sam shvatio da su jako slobodni i zadovoljni. Žive u kućama, ne u zgradama i to im nije način života, vani su, imaju milijun parkova, druže se s ljudima, igraju društvene igre ispred dućana. Način života koji mi se sviđa me dovodi do pitanja jesu li ljudi u zapadnoj i sjevernoj Europi uistinu slobodni? Način života u kojem se udaljavamo jedni od drugih, način u kojem se sve više izoliramo i bojimo ljudskog kontakta, te nam ovakve stvari kada su ljudi prebliski, postaju čudne i ne normalne? A s druge strane smo veliki „moralisti i demokrati“…

Ostavljam svoja razmišljanja po strani u lagano ulazimo u kontakt s lokalnim čovjekom od 46 godina, Rusom od 27 i Kazahstancem od 24 godine. 🇬🇪🇷🇺🇰🇿 U vožnji od nekih 5 sati između gradova s njima smo komunicirali većinu vremena, pričali smo uglavnom o kulturi, politici i prirodnim ljepotama zemlje. Dio puta u vlaku smo samo stajali i gledali kroz prozor zapanjeni ljepotom zemlje. Na većini stanica se prodaje Khachapuri, lokalno jelo, sa sirom gdje lokalne bake uđu u vlak, zaderu se glasno i ljudi se dižu i kupuju.

Nakon prekrasnih krajolika koje smo vidjeli kroz putovanje dolazimo do Gorija. Grad je najpoznatiji po tome što je u njemu rođen Staljin. No međutim za taj grad me vežu neke druge uspomene, tužne uspomene, na ljeto 2013. kada je taj Gruzijski klub izbacija Hajduk iz Europe. Ostavljamo Gori iza sebe, u glavi mi Hajduk i grad u koji idemo.

Stižemo u Tbilisi, izlazimo van, Rus i Kazahstanac nas odlučuju provesti po gradu i zahvaljujući njima smo uštedjeli nešto novaca, na njihovo inzistiranje. Inače metro u Tbilisiju košta 2 GEL-a po osobi. No s nekom karticom za prijevoz po osobi košta 0.50 GEL. Pa smo tako otišli u grad i u šetnju s njima. Prvi utisak kada sam izašao iz vlaka je da sam se momentalno našao u drugoj državi i kulturi. To više nije bila ona Gruzija o kojoj sam stekao dojam ranije. Siromašna, netaknuta i prazna Gruzija. Sve oko nas je bilo izgrađeno, jako puno ljudi u metrou. Grad doslovno živi. Sumrak je i vode nas do najpoznatijeg mjesta u Tbilisiju, Katedrale Svetog Trojstva odakle se proteže nevjerojatan pogled na grad. Momci nam objašnjavaju da se Katedrala nalazi u Armenijskoj četvrti koja je poznata po siromaštvu, te da je sve do mosta i starog grada siromašno, a Crkva izgleda jako bogato.

Spuštamo se do mosta, upijam mirise grada i uživam. Nakon kraće šetnje dolazimo do Crkve Metekhi. Od tu se proteže jako lijep pogled na grad, s jedne strane Europski i Azijski, blještav grad, moderan… S druge strane grad miješanih Azijskih kultura i utjecaja, manje svjetla i blještavila, više duše, puno više duše… Već pomalo izgladnjeli sjedamo u restoran, naručujemo 4 različite vrste Khinkalija, sa sirom, gljivama, mesom te mesom i zelenilom. Artem (Kazahstanac) i Ani naručuju limunadu dok se brat Rus i ja odlučujemo za craft pivu. Moram priznati cijeli ugođaj u restoranu je bio fantastičan. Gruzijcima je u tradiciji da dijele hranu, nema tu naručiti samo za sebe, hrana se servira na sredinu stola i svak uzima sebi. Ostao sam oduševljen takvim načinom. To još jednom pokazuje povezanost između ljudi. Nakon što smo pojeli Khinkalije, na stol su došli i Mekstički krumpiri, popularno jelo među mladima u Gruziji, nije bilo loše, no naginjalo je više na Europski utjecaj, pa me nije toliko oduševilo. Odlazimo do hostela ostaviti stvari i opraštamo se s naša dva nova prijatelja.

Navečer smo odlučili još malo prošetati po gradu. Odlazimo do mosta mira, koji je baš jako Europskog utjecaja te do parka koji se nalazi tik do mosta, koji je sav moderno izgrađen te se vidi da se još gradi. Napuštamo moderni dio grada i gubimo se po uličicama Tbilisija, dosta ljudi je bilo na ulicama grada, no niti u jednom trenutku se nisam osjećao niti malo nesigurno. Dapače, stvarno sigurna zemlja.
Vraćamo se u hostel, umorni tonemo u san.

ČETVRTAK

Jutro je, spuštamo se napuniti mobitele u kuhinju hostela. Iskreno žao mi je što nemam slike da vam dočaram to mjesto, ali bilo je potpuno drukčije. Dio ugođaja definitivno želim i moram prenjeti. U kuhinji jedna gospođa pije kavu, izgleda mi da tu živi malo duže, kao i preostala dva čovjeka. Jedan od njih je definitivno Azijskog podrijetla koji puši Gruzijsku škiju. Drugi muškarac je bio srednjih godina, Gruzijac, koji je pričao malo Ruskog, no taj čovjek nije bio niti malo normalan. Ulazi u kuhinju, vrti se pleše, mrmlja si u bradu nešto non stop i puši kao Turčin. Bilo je zanimljivo gledati ovaj prizor određeno vrijeme, mobiteli su puni i napuštamo hostel. Odlazimo prošetati po gradu i do lokacija na kojima smo već bili. Dolazimo do termalnih izvora, malo iza njih se nalazi mali kanjon usred grada i rijeka, te slap. Gruzijac je tu svirao harmoniku, jako čudnog izgleda, starij čovjek, crni kaput, šubara na glavi i mali jako izraženi crni brkovi. Odlučujemo otići do brda iznad Tbilisija, na kojeg se moglo doći uspinjačom, odlučili smo se za uspinjaču, koja je po osobi koštala nekih 8GEL. Penjemo se i uživamo u pogledu, dolazimo na vrh.

Šetamo prema rubu i pogledu na grad. Stižemo i ostajemo blago rečeno zapanjeni, grad je ogroman, proteže se jako daleko, iskreno nisam zamišljao da je toliko velik. Uživamo u pogledu neko vrijeme, a zatim odlazimo nazad do grada. Ovoga puta smo odlučili šetati do dolje, put je bio kroz šumu i planinu. Lijepo i staro šetalište koje vodi kroz šumu sve do centra grada. Pogled se svako malo s različitih kutova i strana pruži prema gradu, za dobiti bolji doživljaj grada. Spustili smo se u grad i bilo je vrijeme za kupovanje suvenira i pričekati sumrak dana da bismo otišli na žičaru. Nakon što smo kupili suvenire, dolazimo do žičare, koja nažalost nije radila zbog jakog vjetra. Iskreno bio sam tužan jer sam očekivao da će pogled na grad tad biti baš super, no odlučujemo se popeti na tvrđavu unatoč tome što žičara ne radi. Penjemo se na Narikalu (ne oče Miline ako čitaš ovo nisam narica) gledamo prema gradu, pogled je fantastičan. Taman kada je sunce već počelo zalaziti odlučujemo se spustiti u grad, no prije spuštanja ipak ulazimo u tvrđavu, ta promjena plana je bila potez života. Penjemo se nekim jako uskim i nagetim skalama na vrh tvrđave. Skale su bile jako male, širina niti metar, s desne strane mali zid i visina od 100 metara, na lijevoj strani nema ograde, samo pogled prema rupi od 20 metara.


Popeli smo se na rub tvrđave i tu sam doživio najlipši zalazak sunca u životu. Gruzijske planine koje su se nazirale u daljini su bile još uvijek u suncu, tako magične i visoke, pokrivene snijegom, podno tvrđave Tbilisi glavni grad koji tone u noćni život, a nebo žarko crveno, s druge strane sivo. Prekrasan trenutak u kojem sam istinski uživao. Slike koje se nalaze ispod nisu provučene kroz filtere, na slikama je super, ali uživo je bilo puno bolje!

Spuštamo se prema gradu i odlazimo večerati u restoran, uzimam juhu od gljiva i Khinkali od mesa sa zeljem, dok je Ani uzela Khinkali od sira. Uživam u atmosferi Gruzijskog restorana i u hrani koja je blago rečena kroz cijelo putovanje bila i više nego magična. Odlazimo do Liberty trga odakle će nam uskoro krenuti autobus. Sjedamo u park pričekati autobus koji je trebao biti u 23:30. Ani me tjera da odem pitati jeli to naš bus, ja je gledam u čudu, kao pa tek je 22:30 nema šanse. Odlazim pitati i na moje izrazito čuđenje to je taj bus, sjedamo u bus sat prije polaska. No međutim, da tih sat se pretvorilo u nekih 20-ak minuta. Bus je pun i kreće. Bus koji je trebao ići u 23:30 kreće u 22:50 sa stanice. U Gruziji nikada neću shvatiti sistem autobusa i na koju šemu funkcioniraju, prvo na aerodromu nas je neugodno iznenadilo da je bus otišao, a sad još i ovo. Inače da nismo stigli na ovaj autobus, ostali bi u Tbilisiju jer nema druge noćne poveznice između dva grada. Stižemo na aerodrom i tako završava ova priča s Gruzijskim putovanjem.

Sve što imam za reći je da nisam dovoljno istražio Gruziju, da ću se sigurno vratiti, te da moram otići posjetiti Gruzijske planine i kulturološke znamenitosti prije nego što se država otvori kompletno turistički i postane jedna od popularnijih destinacija. Želim zadržati ovaj osjećaj o Gruziji dok je to još uvijek moguće…